Upravo to dogodilo se učiteljicama četvrtih razreda.

Planirajući terensku nastavu još u 8. mjesecu uz nastavnu cjelinu Život životinja sjetile smo se da smo nekad čule kako ljudi hvale neko uzgajalište jelena lopatara kod Gramipa, pa smo to stavile u plan i preko naše ravnateljice dogovorile susret.

Pretpostavile smo da ćemo doći do neke ograde, MOŽDA vidjeti neke jelene, usput pogledati šumu u jesen i vratiti se u školu. Sve se dogodilo posve suprotno. 

Na ulazu u ulicu kojom se dolazi do šume dočekao nas je gospodin Milenković. Prošetali smo putem do šume. Kad smo se približili ogradi, 60-ak jelena lopatara podiglo je glave, uplašilo se i trkom jurnulo dalje od nas. Dobili smo dalekozore da ih možemo vidjeti izbliza. Tada smo posjedali na drvene klupice oko logorske vatre, a iz obližnje drvene, starinske kućice, marljive i vesele gospođe donijele su vruć čaj i kiflice za sve nas. Da, i naše učenike. Nakon što smo prezalogajili, slijedila je priča o jelenima lopatarima: kako žive, gdje žive, otkud potječu, koliko dugo žive, kako se hrane i puno, puno toga-sve što sad učimo na nastavi.

Tada smo mislili da je to to i da se vraćamo nazad. Ali, ne, tek nas je tada čekalo pravo iznenađenje. Otvorena su nam vrata i povedeni smo da jelene vidimo izbliza. Gospodin Milenković i gospodin Trninić odveli su učenike do uzvisine i čarobno natjerali sve jelene da trče nekoliko metara od njih. Učiteljice, ravnateljica i pedagog stajali su malo dalje ne mogavši povjerovati da prizore iz National Geografica gledaju nekoliko stotina metara od svoje škole, u svom mjestu...

Povremeno vas život ipak ugodno iznenadi!!!